|
Kad Mi Nebo Bude Dom
Upoznat ces slobodu kao vijest iz novine
I sve sto ljudi cine u njeno ime a protiv nje
Pobrkani lonci cine svijet, kume moj
Ja drzim glavu iznad mutne vode predugo
I sto se penjem vise dalje, ove grane sve su tanje podamnom
I cak pod cijenu ako padnem, stici cu tamo kad mi nebo bude dom
Podivljali ljudi krce put barutom
Sa neslobodom u sebi, sve sto cine je slicno njoj
I sto se penjem vise dalje, ove grane sve su tanje podamnom
I cak pod cijenu ako padnem, stici cu tamo kad mi nebo bude dom
- Gibonni
I Will Carry You
Some times I wonder if my beating heart has a reason
The thought of beating only takes my breath away
I spent so many nights wrestling with this feeling
And, do I have the strength to make it through the day
But, I was never meant to walk this road alone
I can always trust you when you say
And I will carry you, be your strength and pull you through
Reach for me, and take my hand
And we will pray and we will stand
In the World crying out for peace
Let your heart be strong for you and me, you'll carry me
Some times you wonder if the road you're on has a reason
It's hard to go on when you just don't know
We can shoulder all the weight of life between us
Until the fear of what we cannot see is gone
Cause, we were never meant to walk this road alone
We are bound together when we say
And I will carry you, be your strength, and pull you through
Reach for me, and take my hand
And we will pray and we will stand
In the World crying out for peace
Let your heart be strong for you and me, you'll carry me
- Michael W. Smith
|
- AMGAR -
14.08.2005., nedjelja
Rekao sam:"Ne!"
Ja sam vjerojatno najgluplji mushki u ovoj galaksiji :-(! Zenska divno izgleda, kasne tridesete, sportashica, vitko tijelo, krasno lice......
Nish, idem trazit' TheRapists :-(.
|
12.08.2005., petak
Money, Money, Money: It Must Be Funny In The Rich Man’s World!: What's Fiat Money???
Ja nisam bogat, i stoga mozda i ne bih trebao pisati o ovoj temi. Moze se uvijek nachi neki mulac koji bi rekao:" Pa kad si sve to skuzio, kako to da nisi bogat?". :-). Heh, ova pricha je upravo o tome. Kako razumijeti ono shto se dogadja oko tebe, ali istovremeno shvatit' da si nemochan. To je sistem u kojem si ti samo jedan sharaf. Naravno, postoje nachini na koji se mozesh probiti u "vshi sloj drushtva", ali to ima svoju cijenu koja je visoka. Da li si spreman platit' tu cijenu?
Ok, natrag na prichu. American Heritage Dictionary definira "Fiat Money" kao:" Paper money decreed legal tender, not backed by gold or silver.". Ok, u prijevodu, "Fiat Money" ne predstavlja nishta shto ima stvarnu vrijednost (intrinsic value), ali se mora poshtovati jer je odobren zakonom (decreed legal tender).
"Legal tender" jednostavno znachi da zakon kaze da morash primiti taj papir kao "currency in commerce". Drugim rijechima, zakon te tjera da prihvatish taj papir kao sredstvo za razmijenu u trgovini.
Pricha o novcu kroz povijest je jako zanimljiva. Postoji jedna nit koja je zajednichka o novcu u svim kulturama. Novac je uvijek bio vezan za neshto "stvarno", neshto materijalno. To "stvarno" bi mogle biti shkoljke, riza, sol, duhan, zlato, srebro. Ipak, kroz stoljecha, vladajuchi dio drushtva je htio nachi bolji mekanizam. Neshto shto "mase" ne bi tako dobro razumijele :-). Kad koristish rizu kao novac, lako je skuzit matematiku da ti recimo frtalj kile rize kupi jednu cigaretu. Ali kako skluzit cijenu cigarete kad ti netko hoche platit sa komadichem papira na kojem uz slikice pishe neki broj?? Hmmmmm.......
Ok, ak' vas nisam zbunio do sada, budem se josh turdio :-).
Poanta ovog posta je skuziti da je "Fiat Money" fikcija. "Fiat Money" nema "intrinsic value", njegova vrijednost se ne moze usporediti s NICHIM stvarnim! Kad George W Bush treba novac za rat u Iraku, on ode do Federal Reserve System building-a, rukuje se sa Alan Greenspan-om, i kaze; "Chuj Alan, treba mi nekih 80 biliona dolara za ovaj rat!'. Alan kaze:"OK, sjedne za stol i napishe chek od 80 biliona dolara, i da ga Bush-u!". Bush onda ode u banku i ulozi taj chek od 80 biliona. Do tog trenutka tih 80 biliona dolara nije postojalo u nashoj ili nekoj drugoj galaksiji, ali poput "magic-a", chek od Federal Reserve System's chairman-a makes it a realty :-). Odjednom imamo 80 billiona dolara vishe u svjetskom ekonomskom sistemu :-). Americhki dolar je postao "Fiat Money" tokom Nixon-ove administracije (Executive Order on August 15-th,1971). Razlog? Pa trebalo je puno love za financirati "Vietnam War". Posljedica shtampanja "Fiat Money-a" u velikim kolichinama je inflacija. Shto imash vishe novca na trzishtu, to vishe njegova vrijednost pada. Novac se isto mora pokoravati prirodnom zakonu trzishta, zakonu "supply and demand".
Pa kako smo doshli do toga? Kako je "Fiat Money" pocheo dominirati svijetom?
|
08.08.2005., ponedjeljak
Da li mushki i zenske mogu biti "samo" prijatelji?
Probao sam to puno puta, i svaki put je propalo. Danas, imam zenskih prijatelja ali one zive u drugim gradovima/drzavama pa tu nema "temptations". Za mene je to jako shkakljiva tema, to je kao da si stalno na raskrshchu. Morash napraviti odluku. Biti "samo" prijatelj je OK, ali tu se uvijek uvlachi ona konotacija, zensko mushko, bum, sex!. Eh, i kad se uvalish u to, onda pochinjesh sasvim novu prichu. Kao da smo programirani na taj nachin! Ajde dobro, ovo je moja strana priche. Ne mogu tvrditi da sam neki predstavnik mushkog roda, ali ipak, bilo bi fino biti iznad tih prirodnih poriva. Klinac, "testosteron" je grozna droga. Bash mi je smijeshno kad vidim zenske starije od 36 godina, to su godine kad zenske gube "estrogen" i kad "testosteron" postaje dominantan u njihovom tijelu. Naravno, posljedica toga je ponashanje kojem su se zenske smijale gledajuchi mushke u svojim mladjim danima. Aha zenske, sad kuzite kak' se mushki osjechaju u svojim 20-tim i 30-tim godinama! :-) Pozdrav.
|
07.08.2005., nedjelja
You can check-out any time you like, but you can never leave!
Vratih se doma. Igrao sam tenis zadnjih 3 sata. Sunce me je dobro opalilo. Lice, vrat i ruke su mi potamnile u toku ovih ljetnih mjeseci. Ostali dijelovi tijela su potpuno bijeli :-). Ha ha, kad skinem svoj "polo shirt" izgleda kao da josh nosim bijelu majicu, grozno! :-). Ma fuchkash to, idem na bazen. Nek se komadi smiju :-). Yep, California dreamin'. Bok.
|
06.08.2005., subota
Money, Money, Money: It Must Be Funny In The Rich Man’s World!
Pitanje: Tko stvara novac s kojim se placha interes?
Ak’ posudish $10,000 od banke uz 9% interesa, onda dugujesh banci $10,900. Ali banka je proizvela samo $10,000 za taj “loan”, odakle dolaze tih $900 za interes? Naoko izgleda da, ti i ostali ljudi koji su uzeli slichan “loan”, ne mogu otplatiti taj “loan” jednostavno zato shto nema dovoljno novaca u cirkulaciji da bi se taj dug otplatio u cijelini, onih $10,900. Jedno rijeshenje ovog sluchaja bi bilo posuditi tih dodatnih $900, ali to opet vodi novom interesu, ……. Hmmm….., tu nema kraja :-). Shto vishe posudjujemo moramo josh vishe posudjivati, i dug koji je baziran na “Fiat Money” je poput spirale koja nema kraja, i koja vodi sve vechem i vechem dugu.
U redu, ovo je djelomichno istina. Istina je da nema dovoljno novaca u opticaju da bi se dug mogao otplatiti, ali nije istina da je jedini nachin otplate duga posuditi vishe novaca. Nisam ovdje uzeo u obzir vrijednost rada “labor”-a, i kako se rad moze iskoristiti za otplatu duga. Idemo predpostaviti da vrshish otplatu svog duga od $10,900 jednom mjesechno u ratama od $900, i da od te rate $80 predstavlja otplatu interesa. Ubrzo skuzish da je otplata od $900 mjesechno visoka, i odluchish nachi dodatni posao. Istovremeno banka koja ti je posudila novac radi profit na tvoj dug od $80 svaki mjesec. Poshto je tih $80 interes, i ne smanjuje se kao shto se smanjuje glavnica duga koji otplachujesh, tih $80 mjesechno je novac koji banka moze portoshiti kako zeli.
E sad, recimo da banka odluchi prati podove jednom tjedno i zaposli tebe da to radish za $80 mjesechno . Rezultat je da sad zaradjujesh novac s kojim plachash interes na svoj dug, i tu je sad poanta. Dok god radish za banku, svaki mjesec, isti dolari idu u banku kao interes, onda izlaze iz banke kao tvoja placha, pa onda opet ulaze u banku kao otplata tvog duga :-). Heh, da li sam vas zmotao? :-). Kasnije che biti jasnije, nadam se :-).
Nije vazno da li radish za banku ili ne. Nije bitno gdje zaradjujesh svoj novac, novac uvijek dolazi iz banke i onda opet odlazi u banku :-). Krug kroz koji novac prolazi moze biti mali ili veliki, ali chinjenica je da se interes uvijek placha kroz ljudski rad. Vaznost ove chinjenice je chak vecha od one spoznaje koja je potekla od nasheg pochetnog pitanja; one spoznaje da nema dovoljno novaca u cirkulaciji za potpunu otplatu duga. Iznenadjuchi zakljuchak je da su oni koji skupljaju plodove ljudskog rada zapravo ti koji stvaraju (printaju) tzv “ Fiat Money”!
Pa, tko su ti ljudi??? Shto je zapravo “Fiat Money”?
|
Comm'on baby light my fire!
Naletio sam na TV kanal koji pokazuje neke stare hitove, upravo Jim Morison pjeva "Common' baby light my fire". Huh, vjerujem da mnogi od vas ne znaju shto je Jim radio na pozornici! :-) Nish, samo razmishljam. Zapravo sam skuzio da mi se sve vishe svidja japanska Haiku poezija, poezija koja opisuje trenutak. Pozdrav.
|
30.07.2005., subota
Zakljuchak: Kako su americhke korporacije dobile status "personhood"!
Mislim si, moram ovo zavrshiti shto prije. Ovo o chemu pishem predstavlja samo jednu trechinu Hartmann-ove knjige. Ne, ne morate se bojati, nechu vishe pisati o ovim stvarima! Ovo su preduge i depresivne teme, pisat' chu o nechem sasvim drugom. Jedna dugodishnja prijateljica iz Oregon-a, rodjena Amerikanka, mi stalno govori, kaze: "Imash pravo, znam da to shto govorish je istina, i znam da 99% Amerikanca to ne zna; i shto sad? Ajde neshto napravi, odi u politiku, idi pa se tuci!". Ja joj kazem: "Chuj, zadnja politichka organizacija u kojoj sam bio aktivan su bili Pioniri!" :-)). Tu su me gurnuli, nisam htio ichi. Obukli su me u kratke plave hlachice, bijelu koshuljicu, oko vrata su mi stavili crvenu maramu, a na glavu plavu kapicu s crvenom petokrakom. E da, i onda su mi rekli da sam jako "cute" :-). Nisam ja tip politichara, ja imam mozak, velim ja njoj. Ona je zadrta Republikanka, i kad sam joj to rekao, raspalila se. Hej, ali ja vech imam dugo iskustvo u hendlanju furija ;-). Nish, smirio sam ju na majstorski nachin :-). Ona me stalno pokushava uvuchi u Republikansku partiju, nije joj jasno zashto to meni ne imponira. Pokushao sam joj to objasniti kroz prichu o Dr. Pavlov-u, i njegovom eksperimentu godine 1904-te s cuckom, zvoncem i hranom. Pokushao sam joj objasniti "Classical conditioning" vs "Instrumental conditioning". Trudila se, moram priznati ali ne vjerujem da me je shvatila. Mozda je analogija bila losha, ne znam.
Idemo zavrshit' ovu prichu, moram priznati da me iscrpljuje.
Sudski sluchaj Santa Clara county CA vs Southern Pacific Railroads nije bio sluchaj u kojem se trebalo odluchiti da li su korporacije "persons" ili ne. To je bio jednostavan sluchaj plachanja "tax on property". Ok, tu sad moram objasniti neke stvari. Kad kupish kuchu u Americi vechina ljudi ne placha gotovinom :-). Ne, ti od banke pozajmish novac, to se zove "mortgage". Taj mortgage dolazi uz dodatni interes koji morash plachati banci koja je bila tako dobra da ti posudi taj novac. Znachi, kad odplachujesh dug (mortgage) na svoju novu kuchu, u stvari radish dvije odplate. Jedna je odplata na mortgage (glavnica duga), a drugi dio je odplata interesa na mortgage. E sad, svake godine "on April 15-th" Ameri moraju plachati takse. Jedna od dobrih strana biti kuchevlsanik je da mozesh "deduct" od takse sve one novce koje si platio za interes na svoj mortgage. Southern Pacific Railroads su se bunili da oni plachaju takse na kompletnu vrijednost zemlje koju koriste (to je bio njihov mortgage), ali ne mogu kao ljudska bica "deduct" interes na mortgage. Znachi, po njima, oni plachaju vishe taksa nego ljudska bicha. Rekli su da to nije u redu, i kroz 6 godina nisu plachali nikakve takse. Zato ih je Santa Clara county dovela na sud. To je zapravo jednostavan sluchaj, zashto je taj sluchaj zavrshio na najvishem sudu u Americi, The Supreme Court? Pitaj boga, to nije logichno.
Southern Pacific je pokushao objasniti svoj polozaj na 6 razlichitih nachina. Jedan od nachina je bio "Fourteenth Amendment" i tvrdnja da oni imaju ista prava kao i ziva ljudska bicha, persons.
Drugi argument je bio da vrijednost njihove zemlje "property" nije bila procijenjena na legalni nachi. Rekli su da bi procijenu njihove zemlje trebala vrshiti "county" (opchina), a ne "state" (California). I tako dalje, legalne gluposti. Zapravo, nije vazno tko je i kako je pobijedio u ovom sluchaju. Na kraju krajeva, to je bio samo sluchaj "Koliko takse Southern Pacific mora platiti". Ono shto je vazno je kako se taj sluchaj DOKUMENTIRAO. Svaki sud ima sudskog pisca (court scribe), koji stavlja na papir sve shto se dogadja u sudnici. Tokom razgovora izmedju advokata s obje strane i suca, sudac Waite je napravio komentar:" The court does not want to hear argument on the question whether the provision in the Fourteenth Amendment to the Constitution, which forbids a state to deny to any person within its jurisdiction the equal protection of the laws, applies to these corporations. We are of the opinion that it does."
Svaki sudski rekord ima "headnotes", to je neshto kao "summary" sudskog sluchaja. Pisac knjige "Unequal Protection" Thom Hartmann je potrazio rekord tog sluchaja. Kad je nashao taj rekord, u "Headnotes" je pisalo : "The defendant Corporations are persons within the intent of the clause in section 1 of the Fourteenth Amendment to the Constitution of the United States, which forbids a State to deny to any person within its juristiction the equal porotection of the laws."
Sluchaj Santa Clara county vs Southern Pacific nije imao veze sa definicijom tko je person a tko nije. Komentar koji je sudac Waite napravio je postao dio "headnotes", samo komentar, nishta vishe, "headnotes" nemaju nikakvu "legalnu" vrijednost, to je samo komentar.
Ironichno je da je od 1886-te do 1910 bilo 307 "Fourteenth Amendment" sudskih sluchajeva koji su zavrshili na Supreme Court-u. Od tih sluchajeva samo 19 su imali veze sa "African Americans", 288 su bili sluchajevi gdje su korporacije tvrdile da su ravnopravne s ljudskim bichima.
Thom Hartmann je posjetio Deborah L. Markowitz, Vermont's Secretary of State, a very bright attorney. I pokazao joj je shto je pronashao. Ona je rekla da iako je odluka suda bila krivo interpretirana, da se to vishe ne moze ispraviti, kroz godine je to postalo dio zakona "even if it was a mistake". Onda ju je Hartmann pitao:"What is the legal status of headnotes?". She replied:"Headnotes are not precedential, they are just a comment with NO LEGAL STATUS!".
Pitanja:
1. Kako to da je sudski pisac napisao da su korporacije osobe u svojim "Headnotes" koje su legalno gledajuchi nevazne?
2. Kako to da su te "Headnotes" bile kljuchne u sluchajevima gdje se potegao "the Foutheen Amendment" od toga dana na dalje?
Postoje teorije, i o njima Hartmann pishe u ostatku knjige, ali ja u to ne mogu ulaziti. Meni je dovoljno skuzit da se to dogodilo, i da je to danas chinjenica. Jes, nema smisla, ali to je stvarnost.
E sad, imate dva izbora, ili se smijati ili plakati. Nevazno o izboru koji ste uchinili, ipak, to je ono shto nas okruzuje, i svakim danom postaje sve jache i jache. Najgluplje mi je kad pricham o nekim od tih stvari nekom Ameru, a frajer se narogushi i kaze:"Chuj, Ak' ti se ne svidja Amerika, idi van!". Taj kometar se chuje chesto, i to je prvi znak da razgovarash sa "sirovinom"; sa sluchajem koji je Dr. Pavlov opisivao u svojim eksperimentima :-). Prije nekih 2000 godina kad bi ti netko rekao:" Ak' ne volish Rim, idi van!". Tvoj odgovor bi vjerojatno bio: "Pa kud da idem, Rim vlada svijetom!" Isto je i danas, SPQR je "alive and well".
Obechajem, nechu vishe pisati o tim temama,
Pozdrav.
|
28.07.2005., četvrtak
Kako su americhke korporacije dobile status "personhood"?
Zapravo, pricha je smijeshna, a onda opet, moglo bi se rechi i da je bolesna. Jer, ako se takovi previdi mogu napraviti u jako ozbiljnim stvarima, shto se onda zapravo dogadja sa ne tako ozbiljnim stvarima? Drugo pitanje bi bilo, a mozda to nije bio previd, mozda je to bilo namjerno? To sami sudite.
William Jennings Bryan, in his address to the Ohio 1912 Constitutional Convention: "There is comparatively little difference in the strength of men; a corporation may be one hundred, one thousand, or even one million times stronger than the avarage man. Man acts under the restraints of conscience, and is influenced also by a belief in a future life. A corporation has no soul and cares nothing about hereafter...."
Za vrijeme "Civil War-a", "the railroads" su postale najveche i najjache americhke korporacije. Lincoln je spominjao snagu i "great enterprise" koje su te korporacije bile za Ameriku. Istovremeno, Lincoln je spominjao konflikte koje su te korporacije uzrokovale zato shto su odbijale svaki pokushaj da ih se regulira, bilo na lokalnom nivou unutar svake drzave, ili na federalnom nivou. Zato shto su "railroads" u stvari bili "monopolies", kao "the only game in town", oni su mogli diktirati cijene svojih usluga kak' su htijeli. Nekontrolirano povechavanja cijena usluga, koji su naravno povechavali profit tih korporacija, su isto bili jedan od tereta za vladu i uzroka globalne inflacije. S jedne strane "railroads" su chinile dobro za zemlju povezujuchi udaljene kutke zemlje i shto su poticati trgovinu, ali s druge strane cijena koju su narod i vlada morali platiti za te usluge je postajala sve vecha. Drugim rijechima, to je ples s vragom. On ti nudi materijalne stvari, ali ti lagano uzima slobodu i dushu. Hmm....., to zvuchi poznato, ona pricha..., kak' se zvala? Faust?. Majstore, ako josh uvijek ovo chitash, ovo je za tebe. Ovo je pocetak materijalnog i financijskog uspijeha Amerike, to je vrijeme 1880-tih, ali kao shto chesh vidjeti cijena tog uspijeha je grozno visoka, Ameri su se kroz zadnjih 120 godina odrekli svih onih sloboda na kojima je Amerika zasnovana, oni su prodali svoju dushu korporacijama. Je, dobili su materijalni uspijeh u usporedbi s ostalim svijetom, ali pod koju cijenu? Danas je to posebno ochigledno, VELIKE korporacije dominiraju kompletno Amerikom. One diktiraju televizijom (TV 100% financiraju nekoliko velikih korporacija kroz reklame), radiom (Radio 80% financiraju velike korporacije kroz reklame), finacijskom industrijom (Federal Reserve System nije federal, nema tu nikakvih rezervi, a nije ni sistem, to je "collection of 12 privately owned banks", drugim rijechima, kolekcija korporacija, CARTEL), prehrambenom industrijom, shkolstvom, vojnom industrijom, zdravstvom....Neki mudrac bi sad ispalio:"Pa to ti je Kapitalizam!!". Ma klinac, to je "Nekontrolirani Kapitalizam, a to je grozno opasno!". Kapitalizam je dobra stvar dok ga mozesh kontrolirati! Bez kontrole, to je samo nova pricha o pokushaju svjetske dominacije. Ovo shto ovdje prichaju o demokraciji, to su crtichi kojih bi se i Disney posramio.
Datum je bio July 9, 1868, odmah nakon "Civil War-a", tri chetvrtine americkih drzava su odobrile "the Fourteenth Amendment to the U.S. Constitution" kao jedan od zakona za ukidanje robstva. The Fourteenth Amendment's first article says:" All persons born or naturalized in the United States, and subject to the jurisdiction thereof, are citizens of tihe United States and of the state wherein they reside. No state shall make or enforce any law which shall abridge the privileges or immunities of citizens of the United States; nor shall any state deprive any person of life, liberty, or property, without due process of law; nor deny to any person within its jurisdiction the equal protection of the laws."
"The Fourteenth Amendment" je garantirao da oslobodjeni robovi mogu imati puni pristup pravnom procesu unutar Amerike. Od tada, advokati koji su radili za "railroads" su chesto na sudu tvrdili da, povijesno gledajuchi, korporacije su uvijek bile referirane kao "artificial persons" a ne kao "corporations". Prema tome, tvrdili su oni, korporacije bi se trebale tretirati kao osobe (persons) uzimajuchi u obzir "free-the-slaves" "Fourteenth Amendment", i korporacije bi trebale uzivati zashtitu kroz "the Constitution" bash kao ziva ljudska bicha. Kroz nekih 20 godina, taj argument nije uspjevao. Ipak, "railroads" su bile bogate i mogle su platiti advokate.
I to nas sada dovodi do godine 1886, odluchni sudski sluchaj koji se vodio u "Supreme Court-u" i koji che pretvoriti korporacije u osobe na jedan jako chudan nachin :-). Sluchaj je bio Southern Pacific Railroad vs. Santa Clara County CA. Poshto je Southern Pacific prolazio kroz Santa Clara County, Santa Clara County je htjela da Southern Pacific placha takse na zemlju koju koriste, i to prema taksama namijenjenim za korporacije. Southern Pacific je rekao da che oni plachati takse, ali ne kao korporacija, nego kao osoba "person"; i naravno, tu su opet potegli argument "the Fourteenth Amendment". Nastavak slijedi.
|
24.07.2005., nedjelja
Pogled na Ameriku #2: Od "We The People" do "We The Corporations"
Gdje sam stao? Aha, da, moram objasniti razlog. U redu, idemo!
Danas u Americi postoje tri legalna tijela (three legal entities), zapravo chetiri, ali moj fokus je na tri. Prvo legalno tijelo su ljudska bicha (humans). Drugo legalno tijelo je vlada (government). Treche legalno tijelo su korporacije. Chetvrto legalno tijelo su religiozne organizacije. Od chetiri legalnih tijela samo jedno je stvarno, ljudska bicha, ostala tri su fikcija. Ipak, gledajuchi s pravne strane, ta tijela, bilo stvarna ili fiktivna, su ravnopravna. To nije bilo oduvijek tako. Danas u Americi entity broj jedan (ljudi) i entity broj tri (korporacije) imaju status osobe (personhood), i to ih chini potpuno ravnopravnim u svakom pogledu, osim glasanja; korporacije ne mogu glasati, ali fuchkash to, to im ne treba, oni imaju puno bolji mekanizam, lobbyists. Zashto je status personhood-a vazan??? Pa, zato shto sva prava koja su dana kroz "The Constitution of The United States" i "Bill of Rights" su namjenjena onima koji imaju status "personhood". U pochetku taj status su imala samo ljudska bicha, za njih je bila napisana "The Declaration of Independence", one poznate rijechi:" We The People .......". Ali, kroz vrijeme, to se promijenilo. Danas sva ta prava, i josh vishe, imaju korporacije. Fokus ove priche je objasniti kako se to dogodilo, kako su korporacije dobile status "personhood-a". Kad su "Founding Fathers" pisali "The Declaration of Independence", oni su je pisali za ljude, a ne za fiktivna bicha. Zapravo, kao shto sam spomenuo u proshlom post-u, George Washington i shkvadra su nauchili ljutu lekciju koju im je dala "East India Company", i posljedica toga je bila "Boston Tea Party". George je znao jako dobro koja je snaga multinacionalne korporacije. Kad su ti dechki sjeli za stol i poceheli pisati "The Declaration of Independence" oni su znali tko tu vuche konce, oni su htjeli stvoriti zemlju u kojoj se to ne moze dogoditi. Sorry George, usprkos dobroj namjeri, to se ipak dogodilo.
Ok, moram prekinuti. Ono shto slijedi je "Kako su korporacije dobile status personhood".
Eh da, htjedoh vas ostaviti s jednom malom porukom. Neki novinar je pitao Mahatmu Gandhi-ja :"Mr. Gandhi, what do you think on the state of Democracy in the World?". Gandhi je odgovorio: "Democracy is a great idea, I cannot wait to see it implemented!".
|
22.07.2005., petak
Pogled na Ameriku: Od "We The People" do "We The Corporations"
Pogled na Ameriku:
- Od "We The People" do "We The Corporations"!
- Kako je Americhki Narod izgubio politichku moch!
- Democracy or Plutocracy, which one is it?
Od kojih stotinjak TV kanala koji su mi ovdje dostupni, ja samo gledam tri. Matematichki izrazeno, za mene je 97% americhkih TV kanala smeche. Kanali koje gledam su "History channel", "Comedy channel" i "CSPAN2 Book TV". Neki dan mi je prijatelj opalio komentar:" Bash si nerd!". Nisam nerd, jednostavno ne mogu progutati bezvezarije koje se serviraju kroz TV; to ukljuchue vijesti i isto ono shto ovdje zovu "sit-com", iliti " situational comedy". "History channel" volim zbog povijesnih dokumentaraca; istina, malo pretjeruju sa drugim svjetskim ratom, ali tu i tamo se nadju dobri dokumentarci koji pokrivaju dogadjaje od starog Egipta do rata u Iraku. "Comedy channel" volim zbog "stand-up comedians", oni su po meni pravi "glas" americhke kulture, a ne ono shto ostali TV kanali prodaju kroz "sit-coms". "CSPAN-Book TV" je "public channel". To znachi da na njemu nema reklama, shto je jako osvjezavajuche u ovoj "kupi/prodaj" kulturi. Ono shto mi se svidja na tom kanalu je da tu autori knjiga daju prezentacije o svom radu. Tu mozesh upoznati temu knjige direktno od autora, i onda mozesh odluchit' da li kupiti tu knjigu ili ne. Druga dobra stvar je da se na tom kanalu pojavljuju autori iz cijelog spektra "politichkih ubjedjenja", od liberala do konzervativaca. Volim chuti mishljenja ljudi svih moguchih ubijedjenja.
Prije nekih chetiri godine dodjem na "Book TV channel" i nabasam na prezentaciju koju je davao Thom Hartmann o svojoj knjizi "Unequal Protection". Odmah sam osjetio da taj covijek ima neshto pametno za rechi. Prezentacija je trajala nekih 30 minuta, i ja sam ga slushao sa apsolutnom paznjom. On je izrazio ono shto sam ja osjetio chitajuchi druge autore koji su pisali o Americi; ali istovremeno, on je dao objashnje zashto i kako; drugi autori su bili tipa:" To ti je tako u Americi, pa ti sad vidi!!???". Nish, kupio sam njegovu knjigu i ovo moje piskaranje je inspirirano tom knjigom.
Ako zelish skuzit' kako neka zemlja "u stvari" funkcionira, dobro je pocheti o pravnog sistema te zemlje. To che ti rechi tko ima prava, a tko ih nema. Ako zelish skuzit' zashto zemlja ima takav pravni sistem, onda se morash vratiti u proshlost, u same pochetke stvaranja te zemlje. To che ti rechi, tko su bili ti koji su pocheli graditi novu zemlju, koji su bili njihovi motivi, i na kraju, koji je bio njihov cilj. Naravno, kad neshto pochnesh graditi s jednom idejom, nema garancije da che se to ostvarit na nachin na koji si to zamislio. Vrijeme, okolnosti, i tko zna shto drugo, che doprinijeti promjenama koje che te u najgorem sluchaju vratiti na pochetnu tochku. To je gdje se Amerika danas nalazi, na pochetnoj tochci. Amerika se rodila kao posljedica revolta tzv. "Americhkih Patriota" protiv "Great Britain" zbog "Taxation without representation"; to svaki klinac u ovdashnjoj skoli zna, to je "official" povijest. Ali, da li je to stvarno bilo tako? Mozda neshto nedostaje u toj prichi, neshto kao istina? Ono shto sam skuzio u ovoj kulturi je da su "white lies" ili "polu istine" jako popularne. Koncept je jako jednostavan, prezentirash ideju ali izostavish "neke detalje" koji bi bili shtetni za tvoju teoriju ;-). Natrag na prichu, dogadjaj o kojem pricham je "Boston tea party". Sluzbena povijest koja se uchi u shkolama je da su se Ameri naljutili na Veliku Britaniju zbog dodatnih taksa na chaj, koji je bio jako popularan u americhkoj koloniji. Naravno, "mali detalji" u toj prichi su izostavljeni! Nije tu bilo nikakvih "dodatnih taksa" na chaj, to je bila samo posljedica poslovne odluke prve mutinacionalne korporacije koja se zvala "East India Company". To je bila odluka investitora u kompaniji, koji su vladali Velikom Britanijom u to vrijeme, da jedino "East India Company NE MORA plachati takse na uvoz chaja u Ameriku!". Mali detalj :-).
"East India Company" se rodila on December 31st 1600. Osnovala ju je the virgin queen "Elizabeth The First". Tu se zapravo rodio koncept zvan "Limited Liability Corporation". Koncept je u stvari jednostavan. Do tada, svaka ekspedicija u "Novi Svijet" u zamljama kao Portugal, Spanjolska, Nizozemska i Francuska, je bio financiran od grupe investitora. Investitori uloze pare u expediciju i naravno, ochekuju profit. Ali ponekad, expedicija propadne i investitori izgube svoju investiciju. Problem je bio u tome da je "ekspedicija" mogla napraviti vishe troshkova nego novaca koje su investitori ulozili, i onda bi investitori bili "liable" (duzni) za te dugove. Drugim rijechima, ja ulozim $100.000 u expediciju, expedicija potroshi $120.000 i ode u bankropt. Ja, kao investitor moram platit dodadnih $20.000 duga. Ono shto je Elizabeth the First napravila je bilo novo, sad si samo "liable" za sumu novca koju si ulozio, nishta preko toga. To je bila divna ideja za potencijalne investitore, i tako se rodila prva multinacionalna korporacija the "East India Company". Ta che kompanija biti presudna u kreiranju Amerike, i kasnije u americhkoj kulturi.
Ovo je duga pricha, ako vas davim, slobodno to napishite.
Ako zelite, nastavak slijedi!
|
15.07.2005., petak
Kraj Priche
Kad sam otvorio ovaj blog mislio sam da chu na njega bacati moje utiske Amerike, nevezane dojmove. I onda, usporedjivati moje mishljenje s mishljenjima drugih ljudi. Moj hobi je cheprkati po knjigama koje opisuju povijesne dogadjaje. Htio sam skuzit uspijeh Amerike. Zashto bash Amerika? Ljudi ovdje nisu pametniji od ljudi iz ostalih zemalja. Kroz vech preko 20 godina ovdje, skupljao sam informacije iz razno raznih izvora. Lagano, dio po dio, poput mozaika, pochela se otkrivati slika. Naravno, ja sam amater u tim stvarima. Ipak, to je moj mozaik, moja slika. I tako, sjednem i pochnem pisati. Kad tamo, umjesto analize Amerike, pochnem pisati svoje privatne stvari. Ovo stvarno nije bilo planirano. Ove rijechi su se nekontrolirano same tipkale. Nekim chudom, sad kad sam vech sve ovo napisao, osjecham se bolje.
WILLbeLOVED, opet imash pravo :-). Kazesh: "ti pristajesh...i poslije se sve raspadne..." :-). Yep, bash je tako bilo, samo, izmedju "ti pristajes" i "poslije se sve raspadne" je proshlo 12 godina. U toku tih 12 godina su se rodila dva djeteta, prva je bila curica a drugi dechko. Te godine su bile dosta teshke. Ona furija iz knjiznice se pochela sve chesche pojavljivati. U pochetku sam se uvjeravao i svadio s njom, ali kroz godine, lagano sam se udaljavao. Nisam vishe imao snage za svadje. Ona me je jednostavno iscrpila. U posljednjoj fazi nasheg braka ja sam je chak pocheo ignorirati, nisam imao drugog obrambenog nachina. Naravno, najgore shto mozesh zenskoj uraditi je ignorirati je. To ju je josh vishe raspaljivalo. Na kraju je zatrazila razvod. Kao razlog je navela da se svadimo previshe, a to nije dobro za djecu. Tvrdila je da "for the sake of the children" se trebamo rastaviti. Govorila je da ne zeli da djeca odrastu u sredini u kojoj se ljudi stalno svadjaju. Ja nisam htio razvod. No, razvod ne mozesh sprijechiti. Dovoljno je da jedna strana trazi razvod da se razvod dobije.
Dvije godine nakon razvoda ona se ponovo udala, ovog puta za Amera. Zive u Seattle-u. Djeca mi dolaze jednom mjesechno avionom preko vikenda. Curica ima 14 godina, a dechko 11 godina. Klinci me obozavaju, a i ja njih. Svaki put kad dodju radimo razno razne stvari, od tenisa do mountain biking, od kina do shoppinga. Razgovaramo o svemu i svachemu. Klinci su pametni, na tatu :-))), pa da. Tu i tamo ja pitam: "Onda, kako je kod mame?". Odgovor je uvijek isti:"Dobro, samo ......., oni se stalno svadjaju!".
To je bila moja pricha. Nadam se da vas nisam udavio. Idem, josh malo shetnje uz more i gotovo.
|
13.07.2005., srijeda
Drugi Signal
Zivjeli smo u California-i vech nekoliko mjeseci. Ja sam pokushavao skuzit' stvari na poslu, a Mariana je odlucila, umjesto trazenja posla, krenuti na magisterij u Sanata Clara University. To joj je obnovilo F1 vizu. Meni je firma dala H1 vizu; to je radna viza koja vrijedi dok radish za istu firmu. Mariana je par sati dnevno, izmedju predavanja, radila na crno u maloj slasticharnici u Castro Street-u, to je glavna ulichica u Mountain View-u. Zivot je bio dobar, lagano smo ulazili u kolotechinu. Jednog dana Mariana mi kaze, htjela bi razgovarati s tobom. OK, slusham, kazem ja. Pochne ona: "Zivjela sam zajedno s jednim frajerom u Brazilu skoro dvije godine, i nishta od toga nije ispalo. Ne zelim to ponoviti. Moram znati da li ova nasha veza vodi nechem trajnom. Ako ne vodi, onda bi se htjela preseliti u vlastiti apartman. Mozemo ici na "dates", ali zelim imati svoj apartman". Opet, opet me je uhvatila nespremnog, opet to nisam ochekivao. Izgleda kao da je uvijek jedan korak ispred mene. Mislio sam da stvari idu dobro: "Ali Mariana, znamo se samo tri mjeseca, pa nasha veza je tek pochela. Zivimo skupa, zar stvarno zelish da radimo korak unatrag, uz sve shto smo do sada postigli?" Zachudjeno pitam ja. Ako ovo ne vodi nechemu ozbiljnom, onda da, veli ona. Mislim si, pa to zvuchi kao ultimatum! Zar je to u redu? Ne zelim je izgubiti. Zasto se ona zapravo zeli iseliti? Da li zeli ici na "dates" s drugima? Ako je to sluchaj onda prekidam vezu. Nikad taj koncept "dating-a" u Americi mi nije bio jasan. U Zagrebu sam uvijek "izlazio" samo s jednim komadom. Ovdje izgleda mozesh "izlaziti" s puno komada dok se ne odluchish s kojom chesh "ekskluzivno" "izlaziti". Taj koncept bash nije pasao mojoj prirodi. Shto da radim? Ne zelim izlaziti s drugim komadima, a ne zelim da i ona izlazi s drugim frajerima! S druge strane stoji "big M word". Uletiti u "marriage" nakon nekoliko mijeseci, to nije pametno, pa jedva se znamo. Ona me gleda. Eh, lako je davati ultimatume, teshko ih je primati, mislim si. Zelim je, ali pod koju cijenu?
Mozda ja stvarno nisam stvoren za ovu zapadnjachku kulturu? Previshe mi je strana, ne pashe mojem srcu, ide protiv svega shto sam nauchio odrastajuchi u Zagrebu. Sad bi mi dobro doshao koji prijatelj. Ovo mi je strano. Ja se nikad ne bi usudio voljenu staviti u polozaj ultimatuma. Zashto ona to radi? Nije mi ovo jasno! Muchim se, borim se sam sa sobom. Mariana me gleda.
|
12.07.2005., utorak
Prvi Signal
WILLbeLOVED, bash si simpa :-). Da, pogodila si shto slijedi! Mada, nije bash potpuno bilo tako. Zapravo, u to vrijeme, ta ista ideja se pochela vrtjeti u mojoj glavi. To bi bio logichan i romantichan tok dogadja. Na kraju krajeva i Mariana je pochela traziti posao. Kud bolje mjesto za traziti posao, nego sjeverna Kalifornija.
Ok, natrag na prichu. Kad se Mariana vratila u Syracuse-u ja sam joj, naravno, rekao dobru vijest. Ja sam odmah predlozio da idemo zajedno. Mountain View je u srcu Silikonske Doline. Ne, tu se ne prave umjetne grudi, to je THE BEST of THE BEST mjesta u cijelom svijetu za High Tech Engineers. Tu se rodila elektronika, prvi silikonski integrirani chip je tu bio napravljen 1958-e godine. Svakom inzenjeru elektrotehnike i software-a je bio san dochi tu, i raditi medju najboljima. Naravno, to je bilo vrijeme prije "outsource-ing", prije nego shto su Indija i Kina postali glavno trzishte za pametne ali 10 puta manje plachene inzenjere. Sjecate se mog opisa Kineza i Indijaca s kojima sam studirao? E, to su ti koji danas diktiraju stvar u svojim zemljama. Marianina struka je vishe bio software (computer science). Kad bi u to vrijeme predlozio software inzenjeru da ide traziti posao u Silikonskoj Dolini, a da se ne mora brinuti za stan i hranu, taj bi vriskao od sreche. U mojoj glavi je sve bilo idealno. Volimo se, u slichnoj smo struci, imam posao i mogu joj pomochi traziti posao u najidealnijem mjestu za njezinu struku. Oboje smo stranci, pochinjemo od nule. Ravnopravni smo. Boze moj, ja sam je pocheo uchiti kuhati, komad nije imao pojma! Ja sam odrastao u kuchi gdje su oba roditelja imali fakultetsku naobrazbu, i oboje su radili do mirovine. Oni su mi bili model dobre veze. Mene je otac nauchio kuhati, bolje je kuhao od mame :-). Za mene rijech feminizam nije imala znachenje. Tema razgovora o ravnopravnosti izmedju mushkih i zenskih, za mene, je bila blesava. Naravno da smo ravnopravni. Shto se tu ima prichati. Vrlo brzo sam shvatio da sam ja taj koji je odrastao pod staklenim zvonom. Muski u glavnom ne posvechuju puno paznje detaljima vezanim uz "relationship". Zenske tuku tu temu od kad su djevojchice, i naravno da je bolje razumiju.
Ok, malo sam skrenuo s teme, ali u biti, to je shto slijedi, stvarnost. Nakon shto sam Mariani objasnio nashu idealnu situaciju, nisam od nje dobio reakciju koju sam ochekivao. Nije tu bilo onog entuzijazma koji sam ochekivao. Pa shto ima za izgubiti? Opet, u mojoj glavi je sve bilo idealno! Registrirao sam taj signal od nje ali ga nisam izanalizirao. Velika greshka.
Bio sam pun ruzichastih planova, i uvjeravao je. Napokon je pristala. Hey California, here we come!
|
11.07.2005., ponedjeljak
Pismo
Te prve nochi na Manhattan-u smo se upoznali u "biblijskom smislu". Ne bi htio ulaziti u detalje, to prepushtam vashoj mashti. Znam samo da sam se ujutro probudio malo umoran i jako gladan; naime prethodne vecheri nismo imali vecheru. Dan je bio predivan, sredina Svibnja. Nakon bogatog doruchka, ona kaze, idemo istrazivati Manhattan. Uh, zenska mi se sve vishe svidja, svakog trenutka sve vishe i vishe, mislim ja. Idemo, velim ja.
Opisati Manhattan ukratko nije moguche, mogu samo nabacati imena poznatih mjesta koje smo obishli, Greenwich Village, Broadway, Park Avenue, Central Park,.....Odluchili smo da su nam dva najdraza mjesta Greenwich Village i Central Park. Greenwich Village je mali kvart pun restoranchicha koji je jako ziv i po danu i po nochi. Tu dolaze umjetnici, muzichari, slikari; izgleda kao neka mala oaza internacionalne kulture. Osim toga zgrade su tu normalne velichine, a ne kao Park Ave i ostali dio Manhattan-a gdje neboderi skrivaju sunce. Kad hodash po tim avenijama, osjechash se kao mravac, nije bash ugodan osjechaj. Te vecheri Mariana mi kaze, idemo u Central Park, uvijek sam se zeljela voziti u onim kochijama s konjem kroz Central Park. OK, idemo, velim ja. Ta voznja kochijom kroz i oko Central Parka je americhka verzija voznje po kanalima Venecije u gondoli. Ziva romantika. Ona me grli, prichamo o bezveznim stvarima, gledamo svijetla Manhattan-a. Znam da padam za ovog komada, ali nechu joj to rechi. Vech sam zaboravio na svoje resume-e i na chinjenicu da sat kucka, da moja viza istjeche. Mislim si, zmotala me, koprcam se poput muhe u paukovoj mrezi. Bash kao da muha ima shanse, i onda sam se prestao koprcati. Ona logichna strana mozga mi se potpuno iskljuchila, funkcioniram s pola mozga. Sada, kad se sjetim tih trenutaka, pitam se, zashto mi se to dogodilo? Mozda zato shto nisam osjetio zenski zagrljaj oko godinu i pol? Mozda! Mozda zato shto sam se osjechao usamljenim, bez nade u buduchnost? Mozda! Ah, to zvuchi kao isprike. Ma ne, uzivao sam u tim trenucima. I tako iz dana u dan, iz nochi u noch, ta tri dana su brzo proshla. Oproshtaj i povratak u Syracuse.
Dodjem doma i otvorim poshtu. Kao i obichno, brdo odgovora od firmi kojima sam slao moje resume-e. Vech znam napamet taj text: "Thank you for your interest in our company. Unfortunately we cannot extend you an offer at this time, but we will keep your resume in our files" Ye, Ye, Ye. I onda otvorim jedno pismo, pishe: "We would like to offer you a position of Computer Engineer in our company in Mountain View Ca .........." Prestao sam chitati, ochi mi se malo zasuze. Ponovo chitam, je istina je! Teshko mi je opisati taj osjechaj, to je kao da ti teret koji si nosio dvije godine, jednostavno padne s ledja. Tada mi je prvi put pala na pamet rijech "survivor".
|
10.07.2005., nedjelja
Manhattan
Proshlo je par dana. Negdje oko podneva dobijem telefonski poziv. Zdravo, ovdje Mariana, kako si? Dobro, velim ja. Kako ti ide trazenje posla, pita ona. Ma, nikako, josh nishta, kazem ja. Chuj, zovem te iz New York City-a, iz hotela na Manhattan-u, veli ona. Eh, mora da uzivash, velim ja. Ne bash, sa roditeljima vech putujem vishe od dva tjedna, malo me umaraju. Tu smo u NY-u josh tri dana, htjela bi provesti ta tri dana s tobom, ovdje na Manhattan-u, mozesh li dochi? Pita ona. Kako mislish, dochi? Pitam ja. Nemam kud dochi, ne poznajem nikoga u tom gradu, kazem ja. Mozesh doch kod mene, soba je plachena, a za hranu se mozemo snachi, jedino trebash platiti avionsku kartu, a to nije skupo, Syracuse je "samo" 40min leta od NY-a! Kaze ona. Chek malo, zovesh me u svoju sobu? Blesavo pitam ja. Da, veli ona. Misli mi lete po glavi: "Znam da ne podnosi alkohol, to nije to; znam da ne uzima droge, ni to nije to!" Komad me konstantno zbunjuje. Pa, s roditeljima si, kazem ja. Da, ali oni su u drugoj sobi koja je daleko od moje, neche ni znati da si ovdje, veli ona. Pauza. Mislim. Opet me je uhvatila na lijevoj nozi, ovo ni u snu nisam ochekivao. Daj dodji, zelim biti s tobom, veli ona na "onaj nachin" na koji mushki padaju. Josh uvijek zbunjen ovom situacijom kazem, OK! Divno, javi mi broj leta, dochekat chu te na aerodromu, vidimo se popodne, kaze ona. Spustim slushalicu, pa shto ja to radim? Do sada je to bila ona nevina prijateljska veza, barem je to meni tako izgledalo, ovo je druga stvar.
Bash tada telefon opet zazvoni. S druge strane Gojo. Hej, imash kakve planove za popodne, mislio sam da idemo kod "Zorbe", kaze on. Da, imam planove, idem u New York City, velim ja. Zezash se, shta, si dobio na lutriji, pita on. Mariana me je nazvala i zeli da se vidimo u NYC-u. Stvarno? Pita Gojo. Da, svi troshkovi placheni, osim avionske karte, velim ja. Ma nemoj! U chudu kaze Gojo, i onda nastavi - ne znam shto radish i kako to radish, ali to pali. Ma nishta ne radim, znam zensku malo preko mjesec dana, i nismo se nikad upoznali u onom "biblijskom smislu", kazem ja. Chuj, mozda je vrijeme da se upoznate u "biblijskom smislu", kesljuka se Gojo. S ovom zenskom je sve naopako; prvo mi hoche platiti vecheru, onda mi shalje cvijeche, i sad me zove u Manhattan; to su stvari koje bi ja trebao raditi, kazem ja. To meni jako dobro zvuchi, ne vidim u chemu je problem, opet se Gojo kesljuka. Nechu mu vishe objashnjavati. Nish, idem na aerodrom. Hajde, to je sigurno bolje od "Zorbe", veli Gojo.
Mariana me je dochekala na aerodromu u NY-u, i odmah mi se bacila oko vrata. Pochela me je ljubiti i grliti. Nedostajao si mi ovih nekoliko tjedana, veli ona. Ovo mi bash godi, mislim si, ne smijem pitati glupa pitanja kao: "Kako to? Zashto? Otkuda?". Ovo mi jako godi.
|
09.07.2005., subota
Lei
Oprostite mi zbog pauze, ovo je bio tezak tjedan. Moja firma je upravo bila kupljena od druge firme. "Merger" je bio sluzbeno zakljuchen proshlog vikenda. Ovaj tjedan je bio pun prilagodjavanja na nova "pravila". Mrzim "mergers", ovo mi je vech chetvrti. To je vrijeme velike nervoze i napetosti. Pitam se, da li da skupim krpice i odem, ili da malo chekam i vidim shto bude? Nish, idem staviti CD u laptop, i pokushati nastaviti prichu. Dobio sam CD "Mirakul" od Gibonni-a, od prijatelja iz Zg-a. Bash mi se pjesma "Mirakul" svidja. Eh da, puno hvala na komentarima! Ovo je zapravo trebala biti moja terapija, ali dobar je osjechaj kad netko drugi nadje moju prichu zanimljivom.
OK, natrag na prichu. "Graduation day" je kroz nekoliko dana. S Marianom sam se vidio nekoliko puta, ali sve je to bilo nevino. Ne bih te susrete mogao nazvati "date". Par puta smo igrali tenis. Jedan dan smo otishli na "jogging". Htio sam joj pokazati moju najdrazu rutu za trchkaranje. Trchish kroz studentsko selo prema obliznjoj divljini. Livade, shume a staza vodi na moje najdraze mjesto u Syracuse-i. To je bilo brdo s kojeg ti puca pogled na kampus i dalje josh na grad Syracuse-u, i iza grada veliko jezero. Idealno mjesto za prekinuti trchanje, sjesti na vrh tog brda, i upijati poglede prije povratka na kampus. Otishli smo par puta i u restoran - ne, nismo ishli kod "Zorbe" :-). Ja sam oba puta naruchio najjeftiniju stvar na menu-u. Drugi put je ona to primjetila i pita, ti nemash puno novaca? Nemam, velim ja. Chuj, to nije problem, ja mogu platiti, veli ona. Ne, to ne dolazi u obzir, velim ja. Mislim si - djevojko, ja sam sa starog Balkana, to se kod nas ne radi. Dobro, veli ona, i naruchi najjeftiniju stvar na menu-u. Bilo mi je to jako simpatichno, ali istovremeno sam se osjechao posramljenim. Hajde, nije prvi put, mislim si.
Chuj, doshli su mi u posjet roditelji iz Brazila, veli ona. Jedva chekam "Graduation day", kaze ona. Nakon proslave idem s njima malo putovati. Ovo je mojim roditeljima prvi put u Americi, pa su mislili otichi na nekoliko dana na Hawaii-e, onda u San Francisco, i onda natrag u New York City prije povratka u Brazil. To je fini plan, velim ja. Nakon toga chu se vratiti u Syracuse-u da pokupim svoje stvari, veli ona. Eh da, to je kraj priche, mislim si. Nisam htio komentirati, ovo je bila izgubljena stvar od samog pochetka.
"Graduation day" je za mene bio jako jednostavan. Popeo sam se na podij, pokupio diplomu, zahvalio se, okrenuo ledja i otishao. Zao mi je bilo shto Gojo nije mogao dochi, imao je ona obavezna predavanja. Vidio sam Marianu, i njezine kolege u onim crnim opravicama kak' se ludiraju nakon shto su dobili diplomu. Hajde, to im je prva diploma. Kad bi zivot bio tako jednostavan kao shkola - polozish ispite, dobish diplomu, i onda je cijeli svijet tvoj! Nisam im htio prichi. Malo sam ih gledao i onda se izgubio u guzvi. Marianu sam vech prekrizio. Imam josh samo dva mijeseca, i onda mi F1 visa istjeche. Ako ne nadjem posao u to vrijeme imam dva izbora, ili ostanem ilegalno, ili skupim krpice i onda u Zagreb. Gledam diplomu, shteta papira, znam da je u Zagrebu ekonomska situacija grozna, tesko da chu mochi nachi posao. Nish, idem slati resume-e.
Proshlo je tjedan dana. Vlasnik kuche u kojoj zivim mi kuca na vrata, dobio si paket, veli on. Paket? Od koga? Pa, povratna adresa je Honolulu Hawaii, veli on. To je neka zabuna, ja ne znam nikoga na Hawaii-ma, kazem ja. Nisam chak ni svoje resume-e slao na Hawaii-e. Jel' ovo tvoje ime? Pita on. Da. E onda je ovo tvoj paket, veli on - da mi paket, i ode. Otvorim paket, a u njemu "Lei". "Lei" je lanchich nachinjen od svijezeg tropskog cvijecha. Na Hawaii-ma je to znak dobrodoshlice. Obichaj je da svaki put kad dodjesh na Hawaii-e, da ti osoba koja ti je bliska, stavi taj lanchich oko vrata. Pogledam karticu. Na njoj pishe:" Love, Mariana". Zenska mi shalje cvijeche???? Zar to ne bi trebalo biti obrnuto? Obichno musko shalje cvijeche. Ipak, to je "Lei", to je vishe kao znak prijateljstva. Bash fino mirishi, josh uvijek zbunjen, gledam cvijeche.
|
02.07.2005., subota
Trechi trenutak - Ogledalo
S drushtvom sam u nochnom klubu u studentskom selu. Klub je velik, neshto poput "Big Ben-a" u Zg-u. Muzika treshti, puno ljudi, guzva. U klubu je vruche, mlada tijela se tresu u ritmu najnovijih hitova. Opushten sam, upravo sam polozio zadnji ispit. Kroz mjesec i pol je moj "Graduation day". Vech mi je faks poslao ponudu da kupim onu "crnu opravicu sa chudnom kapom". Dobro izgleda. Kad polozish magisterij onda ta opravica ima obrub neke svijetle boje. Ne sjecham se vishe koje. Ma fuckash to, ionako nitko od mojih ne moze biti ovdje na "Graduation day". Osim toga, otac mi je vech poslao svoje odijelo. Ja sam malo vishi od njega, i kilazha mi je spala na 70 kg. Njegovo odijelo mi je malo kratko, i malo pliva oko mene. Ma, to je samo jedan dan, nije vazno!
Nakon nekog vremena drushtvo s kojim sam doshao se razishlo po klubu. Neki su bili u parovima, neki samci. Nakon plesanja dojoh do shanka, i skuzih da sam sam. Ne mogu vishe vidjeti nikoga od svog drushtva. Nish, josh jedno pivo i idem doma. I tako, sjedim uz shank, pijuckam pivo i gledam ljude kroz ogromno ogledalo iza shanka. Kroz to ogledalo mozesh vidjeti veliki dio kluba, stvari koje se zbivaju iza tebe. Volim gledati ljudska lica. Ne znam koje je ime te perverzije, ali to volim. Pogled mi kruzi po klubu. Vidim frajera kak' pravi neke chudne grimase ispred jednog zgodnog komada. Shiri ruke, pa se nasmije, pa onda opet shiri ruke! Komad ga gleda, smjeshka se usiljeno, a tu i tamo joj pogled odluta okolo po klubu. Vidim da frajer ne kuzi da dosadjuje zensku, a ona mu opet zbog nechega ne zeli to dati na znanje. Nish, idemo dalje. Pogled mi padne na jednu visoku tamnoputu. Crna duga kosa , divno lice, ne mogu vidjeti ostalo. Hej, znam tu zensku! Pa to je ona brazilijanka s Gojinog predavanja, ona furija :-(. Gledam je, kakav je to karakter? Lijepotica, a opet, grozno temperamentna! I tako, ja je kroz ogledalo gledam i slazem prichu. I onda, ona pogleda u ogledalo, i vidi da je gledam. To je bio trenutak kad, ili okrenesh glavu pa se pravish da nisi gledao, ili gledash dalje i chekash reakciju. Ja sam izabrao chekati reakciju. Ona se nasmijeshi. Hajde, barem je danas bolje volje. Nasmijeshim se i ja. Ona mi pridje. Kaze -oprosti zbog one scene u knjiznici, bila sam jako ljuta!. To je u redu, josh imam brze reflekse, uz osmijeh kazem ja. Moje ime je Ivan, ja sam iz Hrvatske. Ja sam Mariana, iz Brazila. (Imena sam izmislio :-)). Vi ste jako dobri u nogometu, veli ona. Da, chuo sam da ste i vi, uz osmijeh kazem ja. Eh, da si argentinac, sad bi te udavila, smjeshkajuchi se kaze ona. Bash mi je bilo drago da nije pitala: "A gdje je Hrvatska?". Amerima sam uvijek morao objashnjavati: "Znash onu chizmu na karti Europe? To ti je Italija. E sad, odi malo desno, tu ti je Hrvatska!". Diplomirat' chu za mjesec i pol, velim ja. I ja isto, veli ona. Pa shto radish u medjuvremenu? Pita ona. Eh, shaljem resume-e po cijeloj Americi, ali do sada nishta. Da li volish tenis, pita ona. Da, ali zadnji put sam igrao prije puno godina, velim ja. Sjetih se treche gimnazije u Kushlanovoj ulici u Zg-u, onaj zid gdje sam pokushavao skuzit kako lupit' lopticu, i ono slabo ochuvano igralishte. Sjetih se onih "vojnih" tenis igralishta pokraj Dinamovog stadiona, gdje sam s prijateljima kradom dolazio oko 6 ujutro; oko 7 su nas uvijek otjerali. Da, volim tenis, velim ja.
|
01.07.2005., petak
Drugi trenutak - Furija
Sjedim u knjiznici, i razbijam glavu, pokushavam slozhiti matematichki dokaz. Ova mi zadacha ne ide. Na stolu ispred mene brdo knjiga. Kopam po knjigama, trazhim kak' pocheti? Onda mi pogled pochne shvrljati po knjiznici, sve sami koso-oki. Svi imaju onaj "ja sam pametan" izraz na licu. Barem to meni tako izgleda. Istina, chitati izraze tih lica nije lako, nit' se smiju, nit' se mrshte. Opet su mi misli pochele vrludati, moram se skoncentrirati, idemo natrag na zadachu. U tom trenu me neshto opali, s ledja, po ramenu. Okrenem se. Iza mene stoji Dimitri, moj bivshi cimer. Kao i obichno, ima ogroman osmijeh na licu. Eh, taj izraz lica mi je lako za prepoznati. Kako si?, pita Dimitri. Dobro, samo me muchi ova zadacha, kazem ja. Koja? Daj da vidim, veli Dimitri. Sjedne uz mene, pogleda problem, i pochne pisati. Nakon nekoliko minuta Dimitri kaze, chuj zhurim na "class", ali nastavi ovako; pokazuje prstom na svoje biljeshke i veli - prvo radish ovo, onda ono, pa onda to. Dimitri se ustane, opet ogroman osmijeh na njegovom licu, okrene se i ode. Piljim u papir, gledam njegove biljeshke i pochnem pisati. Mislim si, hajde dobro, na kraju krajeva Grci su izmislili matematiku.
Zadacha je gotova, izlazim van iz knjiznice i posegnem za vratima. Odjednom, vrata se naglo otvore i skoro me prilijepe uza zid. Kroz njih, poput furije, uz ljutitu grimasu na licu, projuri ona brazilijanka s Gojinih predavanja. Mora da ju je neshto grozno naljutilo. Znam da to nisam bio ja, samo sam polako pokushao otvoriti vrata. Ipak, dok je onako bijesno jurila pokraj mene, ja joj dobacih: "Sorry!". Ona okrene glavu i pokusha ljutitu grimasu pretvoriti u osmijeh. Nish, okrenem se, i ovog puta jako oprezno posegnem za vratima. Mislim si, josh u zivotu nisam vidio ovako bijesnog komada.
|
27.06.2005., ponedjeljak
Trenutak
Gledam ovaj bijeli ekran i mislim si, zashto ja ovo radim? To mora imati neku terapijsku moch!. Hej, "TheRapists" su jako skupi u Americi, ovo je jeftino. Probao sam otich jednom takvom nakon mojeg razvoda. Frajer me gleda i kaze, ajde prichaj. Ne zelim pricahti, to mogu doma, daj mi reci shto krivo radim? Nish, to je bilo gubljenje vremena i para.
U redu, sad barem znate da sam "mentalni sluchaj" :-).
Nego, natrag na prichu. Eh da, "LA Woman", i "Majstor", ne znam zashto chitate moje piskaranje, ipak, PUNO, PUNO HVALA!
Gojo je bio na doktoratu, i jedan od uvijeta njegove stipendije je bio da je morao drzati predavanja. Ja sam ga posjetio tu i tamo nakon njegovih predavanja. I onda bi otishli kod "Zorbe" u glavnoj ulici na kampusu. "Zorba" nije bash bio neki restoran, to je vishe bila, hmm..., rupa u zidu. Ipak, tu dobijesh fini sendvich i pivo za par dolara. Naravno, nas dva smo tu dolazili zbog posluge i kvalitetne hrane. Vlasnik, Grk, nas je uvijek dochekao sa ogromnim osmijehom.
I tako, dodjoh jedan dan pokupit mog prijatelja. Gladan sam, daj idemo kod "Zorbe". Gojo mi kaze - chuj, jedna te zenska mjerka! Okrenem se, gledam okolo po predavaonici punoj studenata, koja??? Ma chuj, znam svoje studente, svaki put kad dodjesh, ona te gleda, kaze Gojo. Ona visoka, tamo! Ma, chuj Gojo, nisam spreman za to. Ma bolan, shta nisi spreman? Jel' ti je ona zenska u Zagrebu dala nogu? Je. Koliko je vremena proshlo od tada, godina, godina i pol? Bash si budala. Ali Gojo, zivim u podrumu, ja i shtakori. Nemam auto, nemam chak ni bicikl. Sjechash se kad smo zadnji put ishli kupovati namirnice u super market? Aha...... Nosili smo putne torbe, jer jedino tako mozesh natrpati hrane za doma. Aha......Pa, zar to nije smijeshno? Chuj, kak' mogu prichi komadu. Kud da je vodim? Kod "Zorbe"? Ako polozim ova dva ispita mogu diplomitari za dva mjeseca!. Poslao sam vech oko 100 resume-a okolo po Americi. Ovo stvarno nije vrijeme za nekakvu romansu! ..........Tishina, velika pauza ........Onda Gojo kaze - ona je jako zgodna i gleda tebe! Da, tamnoputa je, poput dalmatinke, kazem ja. Ma nije dalmatinka, ona je iz Brazila, veli Gojo. Chuj, to je neka dvometrashica, kazem ja, ja sam samo 6 stopa visok. Ma nije istina, vidish da nosi ogromne pete, kaze Gojo. Daj, fuchkash to, idemo kod "Zorbe", kazem ja.
|
26.06.2005., nedjelja
Pricha - To nije dobro!
Sjecham se onih prvih dana po dolasku u Ameriku. Dosao sam na magisterij, Syracuse University NY. Vjerojatno svaka pricha stranca pochinje na isti nachin "I tako, dodjoh sa dva kufera .....". Ali to je ziva istina, doshao sam sa dva kufera, u jednom odjecha, a drugi je bio pun tehnichkih knjiga :-). Ma, znao sam da se u Americi mogu kupit knjige, nije to bio razlog. Nego, magisterij traje 2 godine, a ja sam imao novaca za samo jednu. Hmmm...., to je mali problem.
Kasnije sam skuzio da mi ideja bash nije bila originalna. Svi su studenti oko mene nosili knjige mekih korica, kopije onih skupih knjiga sa tvrdim koricama, koje su donesli od doma. Usput budi recheno, bio sam okruzen Kinezima i Indijcima, nigdje ni jednog Amera na post-diplomskom? To me je malo zabrinulo. Mozda Ameri znaju bolje? Pomislih, uh, to je kao ruchati u kineskom restoranu u koji Kinezi ne dolaze! Hm, to nije dobro. Odmah sam skuzio da su ti Kinezi i Indijci pametniji od mene, njihove knjige su imale meke korice, a moje tvrde korice, puno teze za nosit :-).
Nish, shto je tu je, idemo, barem moj engleski naglasak nije tako grozan kao kineski ili indijski naglasak. Bash, ta me je izjava opalila po nosu kad sam doshao na prvi "class". Profesor je bio Indijac! Nakon sat vremena predavanja izashao sam van kompletno zbunjen i zabrinut. Nisam skuzio o chemu je taj chovijek govorio. Kad Indijci kazhu "t", to zvuchi kao kad odvorish flashu shampanjca. Odmah sam nauchio ponoviti taj zvuk. Stavish jezik tjesno uz gornje zube, i onda ga naglo, poput bicha, pustish van. Taj sat vremena sam proveo u konstantnom ischekivanju zvuka "t". Bash zvuchi simpatichno, ipak, to nije dobro, moram se nekako zbrojiti, ovo je moja jedina shansa!
Moja dva cimera, Chuck, Amer "undergraduate" student, i Dimitri, Grchki Cipranin "graduate" student, matematicki genijalac, su ispali jako dobri. Hajde, barem neshto pozitivno. Odluchih kupit dechkima pizza-u. Chuck veli - hej, tu ti je telefon, nazovi taj broj, pa bu nam dofurali pizza-u. Nazovem, i naruchim tri pizza-e, pitaju me: "What size, Sir?". Heh, taj "Sir" mi se bash svidio, nemresh ga chesto chuti u Zagrebu :-). Cudno pitanje, pizza, "What size?". Pizza je uvijek iste velichine, velichine tanjura. Nish, ne zelim ispasti neka cicija, ili ne daj bozhe, neka neznalica. Na kraju krajeva, ovo je moj prvi put u Americi, moram ostaviti dobar dojam. Kazem na telefon :"Tri velike pizza-e!". Uh, kad su donijeli te tri velike pizza-e meni je pao mrak na ochi, i rachun je bio velik. Pa, te tri pizza-e mogu nahranit' 12 ljudi!!!!! Uh, to nije dobro. Uprskao sam stvar. Chuck me gleda i kazhe: "So, we are having a party?". Da, kazem ja, mislio sam pozvati studente iz susjednih kucha, mozda se nadje kojih zgodnih zenski ;-).
Slijedeche godine, jedne vecheri dobio sam telefonski poziv. Chujem s druge strane teski bosanski naglasak: "Alo, ovde Gojo, chuo sam da si ti jedini ovde iz Juge!". I tada je pochelo jedno dugogodishje prijateljstvo. Gojo je bio pun onog zdravog narodnog humora. Nas dvoje smo ishli od zabave do zabave u studentskom selu. Sjecham se kad je on ispalio jedan od svojih tipichnih viceva. Kaze on: "Znash, nas dva smo kao ona dva stara vola iz onog vica!". Kojeg vica? Pitam ja. Kaze on: " Pa, trche mladi volovi jer mirishu da su krave 'spremne'. A uz njih trche dva stara vola. I sad, jedan mladi vol se okrene i pita stare volove - a zashto vi trchite?". I onda? Pitam ja. A Gojo veli: "Jedan od starih volova kaze -ma, nije nama do krava, mi se nadamo da che te vi srushiti ogradu u kupusishte!".
Iste godine sam se preselio u sobicu, moju vlastitu malu sobicu. U stvari, to je bila vishe kao improvizirana sobica. Vlasnik kuche je odijelio dio podruma, i uz malo mashte slozio sobicu, kompletno s tushem. Bio je to fini osjechaj, imati svoju sobicu. Hej, sad mogu pozvati zenske! ;-). Ipak, pozvati zensku u prashnjavi podrum, hmmm..., to nije dobro. Zima je, veljacha. Syracuse je tokom zime grozno, grozno hladan grad. Brda snijega. Blizi se moj rodjendan. Osjecham se usamljenim. Dobio sam pismo od svoje drage iz Zagreba. Dala mi je nogu! Kaze: "Ne mogu te vishe chekati, chekala sam te kroz vojsku, pokushala sam te chekati kroz tvoje blesave studije, i sad sam nashla drugoga!" Ovo mi bash nije trebalo, zashto sada, sada kad sam toliko ranjiv i nesiguran u buduchnost. Hajde dobro, josh jedan shamar. Ma, ne mogu je kriviti. Josh pokushavam definirati ljubav. I onda ujutro, na moj rodjendan, otvaram vrata svog malog podrumskog raja, a na podu, ispred vrata, fino zapakirana torta! Nema poruke, nishta, samo torta! Kasnije sam saznao da je tortu napravila Chuck-ova djevojka. Eh, to je znak prijateljstva, to je dobro.
Oprostite mi na mojem hrvatskom, zivim u Americi vech 20 godina.
Pozdrav.
|
25.06.2005., subota
Tvoje ime
Vrijeme prolazi, i svaka mala suza se vech odavno osusila. A usamljene noci postaju cudan ali prihvatljiv, normalan nacin. Godine prolaze. Kao shto stara pjesma kaze, vrijeme lijeci sve rane, one ne mogu beskrajno trajati.
I onda, prijatelj, kao budala, spomene tvoje ime. Suncani dani, pijane noci, ti se smijes i kazes - ah, to je u redu! Ali onda hladna, hladna kisa, kad cujem tvoje ime.
Oprosti mi, molim te, shto sam slegnuo ramenima na zadnjem oprostaju prijatelju.
Lagano starim i osjecam se hladnije nego prije. Postao sam jako dobar u skrivanju svojih osjecaja.
Ali, jos uvijek je sve isto; draga moja, sve je isto, kad cujem tvoje ime.
---------------------------------------------------------------------------------
Ovo je bio moj nespretan pokusaj prijevoda jedne pjesme. Onome tko prvi pogodi ime autora, saljem flasu kalifornijskog vina :-).
Pozdrav.
|
18.06.2005., subota
Bokcheka!
Pozdrav svima,
Zivim odmah uz HWY 101, Mountain View, California, USA. Dobra novost je da imam posao, i da zivim u apartmanu, a ne pod nekim mostom ili podvoznjakom. Mada, kao "High Tech, Whatch'uma'call'it..., Computer Engineer", ja sam vjerojatno na listi "of Endangered species". Pa da, bijelac, mushko, srednjih godina. Uh, to je profil ljudi koji su krivi za sve loshe shto se dogodilo u zadnjih dvije tisuche godina. Ali stvarno, ja nisam takav ;-).
- Amgar
|
|
|